interaktivna ambijentalna instalacija

21.11.2008.

NANO GALERIJA

ANTONIJA ČAČIĆ / Samoće

Tema rada je Samoće, a odnosi se na ljudske odnose i njihovu kompleksnost.
Rad između ostalog problematizira pitanja zajedničkog suživota, voljenja, razumijevanja...
Tijelo nas je na različite načine odredilo; odredilo je naš osjećaj kad se ujutro budimo, uobličilo naše geste, onemogućilo nas da funkcioniramo kad je bolesno, čini nas sretnima ili nesretnima zbog svog oblika, kroz njega percipiramo svijet oko sebe svim osjetilima, a vidimo i osjećamo samo toliko koliko nam omogućuje. To tijelo nam je na kraju i omogućilo da oblikujemo, a upravo zbog te ograničenosti tjelesnošću imamo i potrebu za izražavanjem. U mojim radovima to tijelo i jest neka vrsta ljušture, ono je stav, ali ne i živo biće.
Tijelo, odnosno lutke obojane u bijelo su prikazane u eksplicitnim pozama, kao ispražnjene, bešćutne vreće čime se htio dobiti dojam dehumaniziranosti,  psihičke patnje, ljudske otuđenosti tijela koja su fizički bliska i koja su u fizičkom kontaktu no u nemogućnosti da usprokos fizičkoj blizini budu dio onog drugog. U potrebi da voli i da bude voljen čovjek samo želi premostiti vlastitu samoću.
Rad se sastoji od fotografija i video projekcije gdje su dvije osobe, svaka u svojem kadru, priljubljene uz staklo kao nevidljivu barijeru koja u ovom slučaju simbolizira komunikacijsku barijeru, koju pokušavaju premostiti.

DARIJA ŽMAK / Mjesečarke

Sliku svijeta oduvijek obilježavaju različite predrasude: rasne, klasne, nacijonalističke, spolne, rodne, religijske itd. Očituju se u stereotipima.
Sve do polovice prošlog stoljeća u svijetu umjetnosti se nije govorilo o spolnim i rodnim razlikama, budući da je u tadašnje vrijeme umjetnost bila isključiva, a njome je dominantna muška praksa. Tijekom pedesetih i ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća veliki je broj umjetnica svojim radovima, feminističkog sadržaja, počeo ukazivati i aktivno kritizirati rodne stereotipe i inferioran položaj žena unutar dominantne strukture patriarhijske kulture. Samom činjenicom da su se počele baviti umjetničkom praksom, žene su izašle iz stereotipnih rodnih i spolnih uloga zakoračivši u do tada zabranjen prostor muške reprezentacije. Dominantene umjetničke strategije koje umjetnice tada počinju koristiti postaju provokacija i šok, čime se najintenzivnije suprostavljaju tadašnjoj prevladavajućoj slici o ženi, o njoj kao 'drugome'. Rezultat je stvaranje i korištenje novih, alternativnih medija kao što su film i video, body art, performans, fotografija. Razvoj novih tehnologije omogućio je umjetnicama stvaranje novih mitskih prostora (pogotovo u video umjetnosti), uvođenjemdrugačijih sadržaja i tema na umjetničku scenu: porođaj, abortus, menstruacija, žensko tijelo, seksualnost, emocije, rodne uloge, obitelj, kućanski poslovi, itd.
Nakon dugog razdoblja “oslobađanja”, današnja žena, ako doista želi biti slobodna, suočena je sa potrebom da se oslobodi 'oslobođenja', te onoga znanja što se podrazumijeva, što se prikazuje kao dano i naravno, nepromijenjivo. Suvremena umjetnička praksa i prateća teorija ukazuju da se 'drugost' počela promatrati kao polje novih mogućnosti i redefinicije dosada pripisivanih znanja, kreirajući pritom opozicijsko, potencijalno (subverzivno) znanje koje se suprotstavlja vladajućim idejama, preispituje literalni, filozofski, povijesni kanon i preoblikuje zvanično znanje. Drugo=Drugačije.

Ovaj rad sastoji se od umjetničkog rada (“Mjesečarka”) i pisane magistarske radnje (“Skulptura kao autogram”), čiji je cilj praktičani, imanentno umjetnički prikaz onoga što u okvirima izabranih medija i jezika, snoviđenja i činjenica, stvaraju razne umjetnice koje sam izabrala za primjer, na koji način to čini i kako se to svrstava u socijalno-kulturni kontekst svijeta u kojem živim(o). Umjetnice koje su navedene u ovom radu nisu izabrane i svrstane po principu vremena  i  mjesta u kojem žive, medija i jezika koji koriste, već su ovisno o temama kojima se bave svojim pojedinim radovima, raspoređene unutar 28 okvira. Simbolički, kao idealna brojka ženskog menstruacijskog ciklusa, ova mentalno-fizička struktura od 28 tema predstavljena je u interaktivnom skulptorskom radu “Mjesečarka” koji za formu koristi uredski ladičar kao ready made. U obliku označenih i mapiranih ladica uredskog ormara publici se otvara mogućnost istraživanja katalogiziranih radova izabranih umjetnica. Dvadesetosam tema koje istražujem u  rad su:
tijelo, majčinstvo, rodne i spolne razlike, globalizacija i kapitalizam, nasilje (nad ženama), seksualnost, obitelj i kuća,duhovnost, menstruacija, ljepota, utopija, moć, privatno i javno, priroda, rat, iseljeništvo, trauma, smrt, feminizam, muško i žensko, djetinjstvo (odrastanje), politika, međuljudski odnosi, klase i rase,identitet, fantazija, lezbijstvo i ljubav.

Ovaj rad je odraz i sinteza mojeg dosadašnjeg iskustva kao žene, partnerice, prijateljice, umjetnice, voditeljice izložbeno-prodajne galerije i više asistentice na Akademiji primijnjenih umjetnosti u Rijeci. Objedinjavanjem tema i pitanja vezanih uz moj umjetnički interes analiziranja i dekonstrukcije ženskih sterotipa, ovim teoretskim i umjetničkim radom želim pridonjeti unapređenju osobne, javne i kulturne edukacije.