"Vjerujem da svi koji prate Jadrankin rad znaju da je uvijek pokazivala više sklonosti crtežu i grafizmu, negoli plohi i koloritu. «Staronova» djela bitno se razlikuju od prijašnjih. Najvećim dijelom nastali još za vrijeme studija, ovi su radovi čučali u Jadrankinim ladicama, dobro čuvani čak i od očiju  bližih članova njene družine. Često puta veći problem, s obzirom na svoju skučenu zadatost, predstavljaju mali formati, ali Jadranki kao i mnogim drugim umjetnicima veliki su izazov. Nekoliko desetaka osmišljenih papirića ipak ukazuju na vjernu crtu specifičnog likovnog izraza slikarice, što je ujedno i dokaz njene dosljednosti bez obzira na vremenske granice (od Akademije do danas). Uvijek na marginama koketnosti s figurativnom pričom, tehnički su vrlo osobiti (rekla bi prepoznatljivi). Posegnuti za «klasičnom» likovnom tehnikom nikad nije predstavljalo rješenje, niti veselje Yayi. Stoga je izbor kombinirane tehnike, uvijek i nanovo presudan: šara rapidografom, flomasterom, tušem ili nečim drugim što ostavlja «crne» tragove po prvom papiru koji joj padne pod ruku."