Klopke za oblake

Galerije u galeriji, sićušne drvene špelunke samo za zjenicu vašeg oka projciraju nebeske pejzaže, lijena tumaranja oblaka u različita doba dana. Povjerujete li obliku, predmeti koji skrivaju projekciju su kućice za ptice, samo što kućice traže u zatvorenu prostoru, gdje njihov korisnik može postati tek zalutali gradski vrabac? Postoje li doista ptičice koje se mogu provući kroz rupicu na pročelju sićušne fiktivne nastambe i privremeno pretvoriti utočište u vlastito gnijezdo? Naravno da ne, i da je naziv "Kućice za ptice" tek jedna u nizu malih varki ove instalacije. Ptičica koju ovi objekti žele uhvatiti jest – vaš pogled. Koliko će ga dugo zadržati? Da li ćete pretražiti sve minijaturne projekcijske dvorane, i ispitati svaki beskraj nebeskog svoda projiciran u njima?
Njegovu zagonetku nije teško riješiti: zakrivljenost leće učinila je to da se pred pogledom svod rastvori poput sfera unutar drvene konstrukcije.
Oblaci koji igraju glavnu ulogu u ovim pejzažnim minijaturama za zjenicu vašeg oka u kolektivnom se imaginariju pripisuju zovu daljine, čistoće prirodnih sila, obećavajućih prostranstava kojima još uvijek vladaju – ptice. Kao što je zarada posljednje velike masmedijske fantazije, trodimenzionalne projekcije filma Jamesa Camerona Avatar, potvrdila – ultimativni bijeg još uvijek ostaje iluzionističko bivanje unutar nebeskih prostranstava, voljom vlastite mašte i uma lišeno ikakve težine i bremena stvarnosti. Opreka zatvorenog, nepokretnog i skučenog, bilo to sjedalo u kino dvorani ili predmet koji skriva projekciju, i bezgraničnog polja slobode tema je koja umjetnost prati od vremena romantizma.
Rad Marijane Stanić često se dotiče općih mjesta maštarenja: percepcija njezinih galerijskih instalacija ne zazire od postupaka dječje igre. Bilo da sama stvara predmete u kojima koristi igračke ili njihove dijelove, ili jednostavno scenografiju za kakvu zamišljenu situaciju, njezine instalacije na  lukav vas način navodi da upustite u igru. Okus gorke pilule stvarnosti jedva da ćete i osjetiti u prvi mah, možda će ostati s vama kao jedva prepoznatljiv osjećaj nelagode. Nakon znatiželjnog zavirivanja u unutrašnjost drvenih kutijica što oblikom i nazivom prizivaju ljupku, majušnu arhitekturu  koja je i u carskim i u građanskim vrtovima ptičicama davala zaklon i sigurno gnijezdo, ugledat ćete ljudsku fantaziju (istina, snimljenu iz donjeg rakursa) o onome što bi ptice trebale vidjeti u svojoj općepoznatoj – slobodi.  A kratko snatrenje, s nogama čvrsto na galerijskom tlu, samo će biti kratak nostalgičan podsjetnik na vrijeme kada se svijet spoznavao izmišljanjem. Opreka zatvorenog prostora čija se nutrina rastvara u projekciji otvorenog neba i virtualnog prostora slobode ne iscrpljuje se samo u suprotnostima skučenog i neograničenog, ili sirove, jednostavne drvene površine i formalno razigranog plesa oblaka na pokretnoj slici, već na minijaturnoj skali gotovo da ponavlja neke zadatosti galerijskog prostora. Crna se kutija učahurila u bijeloj kocki, mikrirala kao objekt, i - poput optičke zamke, čeka da zarobi i vaš pogled.

Jasna Jakšić

---------------------------------------------------------------