Plinije Stariji (Caius Plinius Secundus), rimski prirodoslovac i pisac u znanstvenoj enciklopediji „Naturalis Historia„ govori o početnom karakteru operacije vizualnog prikazivanja.
Pokazuje na činjenicu da porijeklo slikarstva i kiparstva nije bio plod direktne opservacije ljudskog tijela i njegovog reprezentativnog prikazivanja nego fiksna projekcija tijela u prostoru pomoću svjetlosnog te iscrtavanje sjene na površini.
Problematika u Pinijevom primjeru, između dvodimenzionalnosti i trodimenzionalnosti tj. slike i skulpture odražava se na vlastiti stvaralački duh realizacije umjetničkog djela kao kiparskog čina u cilju pronalaženja dvodimenzionalnog prikaza u interaktivnosti fizičkog tijela i projekcije.
Stvaranje vlastitog vizualnog rada i osobnosti, proizlazi sa gledišta estetske kvalitete (osjećaj, likovnost, ekspresija), poetske snage (pronalazak, promjena, kreativnost), umjetničke svijesti i pripadnosti (filozofija, referenca, suvremenost).
Likovnim istraživanjem stvarala se estetska kvaliteta i poetska snaga, a umjetnička svijest razvijala se uz razne utjecaje i smjernice: Platon (važnost edukacije i znanja), Plinije Stariji (porijeklo slikarstva i kiparstva), Renesansa (likovno i teoretsko istraživanje perspektive), Leonardo da Vinci (uloga umjetnika u znanosti), Michelangelo Merisi (slikarska teatralnost, tehnika clair-obscur), Konceptualna umjetnost (važnost ideje), Minimalizam
(važnost podloge), Arte Povera (upotreba raznih materijala), Land Art (percepcija prirodnog prostora), Kinetička umjetnost (mobilnost, trodimenzionalnost, interakcija gledatelja i djela), James Turrel
(percepcija svjetlosti), Sol Lewit (varijacija forme), Robert Ryman (slikarski postupak), Markus Raetz (iluzija, metamorfoza), Colette Hyvrard
(kompozicija i dekompozicija), Felice Varini (prostor kao umjetnička podloga), Georges Rousse (fikcija i prostor), Michel Verjux (rasvjeta kao umjetnički mediji), Paul Feyerabend (znanost kao umjetnost).
Biti suvremen predstavlja odlučan ulazak u horizonte prošlosti. Istraživati povijest, učiti iz nasljeđa, znači da je budućnost već započela.
Otuda i pitanje odnosa stvaralaca prema tradiciji nikada ne zastarijeva, naprotiv uvijek se javlja i odjekuje sa nesmanjenom snagom i nemirom. Uočivši da je svaka epoha tranzicijska, da nema stvaralaštva bez dobrog poznavanja ono što nam je umjetnost ostavila. Uvjeren sam da smisao stvaranja ne može iscrpsti u perifernim i modnim problemima već u dubokom istraživanju sistema umjetničkog nasljedstva.
------------------------------------------------------------
Dario Smetiško, Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Strasbourgu. Izlagao na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i svijetu.
|
.jpg)
.jpg)
.jpg)